Można było ziewać i szczekać. Można było próbować harmonii, jednego tonu, ale też dysharmonii. Sprawdzaliśmy, co dzieje się z naszym oddechem i to, jak różnie brzmią kolejne samogłoski, jak tworzy się ciekawy wielogłos, kiedy dźwięk rodzi się w kolejnych w okręgu stojących osobach. A potem była nauka pieśni. Jedna z nich pochodzi z Serbii. W naszym wykonaniu po godzinnej nauce brzmiała tak:
Vezak je vezla Djeva Marija, Vezak je vezla Bogu odeždu Vezak je vezla Bogu odeždu U beli dvori na zlatnom stolu Malo zaspala čudno sanjala Savi se loza iz vedra neba Iz vedra neba u bela nedra San gu kazuje rodiće sina Rodiće sina Emanuila Emanuila Boga s ljudima Vezak je vezla Djeva Marija Vezak je vezla Bogu odeždu Vezak je vezla Djeva Marija